Za jucer za danas za sutra

Kad jablani šapnu Lici,

Da ti zvijezde kradu jutra,

Moje srce ne zjapi prazno,

Bori se sa stihovima,

Za jučer,za danas,za sutra.

Kad mi Gacka svoje kapi,

U mjesečini kapne,

Ni tad mi duša ne spava,

Iako je noć tiha.

Kad mi usne tvoje,

Zapjevaju ukradenu pjesmu,

Vjetri moje duše,

Nose ti ljubav,

Za jučer,za danas,za sutra.

Strijela tvoje duše

Sanjive tišine okitiše mi lice u bijeloj tami prosinca.

Njegovim je imenom nebo isplelo sudbinu na kraju jeseni.

U zadnji dan godine stare volim te,

U lugovima svog srca.

Kradu te moje pjesme,

Prate te moje geste,

Po tragovima te znaju moje ceste.

Prepoznaju te stražari mojih snova,

Kad zaspem navečer uplakana,

Što te nema da me griješ kroz ovu maglu,

Samu i preplašenu.

Noćas upotrebljavam svoje čarobnjačke moći,

Pretvaram te u suzu,

Ali i u smijeh,

Nije isto,

Ne znam prave riječi,

Ali u suzu uspjevam svaki put.

I danas kao nekad uzimaš od života najljepše sate,

Istkane vretenom moje mladosti,

I skupljaš ih u lijevi džep svoje

Maslinaste košulje.

Granica izgubljene sreće

 

Dok si mi nježno milovao kosu,

Moje oči suze su krile,

Pogleda kao da nježnost prose,

Za tebe su samo prolaznost bile.

Danas se još samo pitam?

Hoćeš li se umoriti u mojim stihovima prostim,

Jer te kroz njih kao sudbinu vučem.

Ponekad usne uzalud ljube,

I daleka istina srca s vremenom se gubi

Okupana ljubomorom i strahom.

Život poslije tebe mi je velebni dvorac bez vrata,

Ali nećeš više u njega ući,

Tu vjetri studeni po navici pušu,

Tu velika je i teška samoća,

Što grli moju samotnu dušu.

Ja ću i dalje nastviti ljubiti plamene zore,

U njima je još ostao naš miris,

I granica izgubljene sreće.

Božićna slika

Žive jaslice Župa sv.Antun Padovanski Bihać 2012.

U naše malo skromno selo,

Došla je ta bijela starica,

Koja stoljećima caruje i živi.

Stavila je hladnu krunu,

Pa kao snježna kraljica sjela je na prijestolje,

I dahom sjeverca zaledila sve što joj se našlo na putu.

A, meni svejedno,

Nešto oko srca lijepo,toplo…

Jer znam da sam u svom Žegaru.

Kroz pahulje u izmaglici

Vidim Velebit, i bogato okićen bor,

Svjetlost lampe,žuto svijetlo širi,

Izgleda kao da oko njega lete bezbrojni leptiri.

Osluškujem potok Drobinicu,

Što vijuga niz usku Dražicu.

Bajka u selu,radost u zraku.

Božić stiže,ushićenje svud viri,

Toplina doma kroz tijelo se širi.

Mirišu kolači,

Što ih vrijedne ruke Madžarica napraviše.

Badnjak je,evo slama se žuti,

Djeca pod borom pjevaju pjesme,

Radosne svete,jer u štalici rodilo se dijete.

Na ponoćku valjalo bih ići,

Kroz snijeg i mrak,

Do crkve na vrijeme stići.

Kilometri do crkve nisu važni,

Jer Isus je taj što snagu nam daje,

Njegov blagoslov cijelu godinu traje.

Znam da se i naši zemljaci,

Ovih dana osjećaju ponosno,ali tužno.

Da bih rado voljeli doći,

I skupa s nama Božić dočekati.

Sudbina je takva,

Ne ispunjava želje.

Onima koji lutaju pustinjom svijeta,

Daleko od topline domaćeg ognjišta,

Kao i svima vama,

Iz mog i vašeg Žegara,

Nek' je Sretan Božić i Nova godina.

Putuješ svijetom ne nalaziš nas

 

Dok putuješ svijetom,

Ja pišem stihove,

To je jedino što sad imam.

Ograničio si svoju dušu,

Ne dopuštaš da u nju uđem.

Još uvijek pronalazim snažne stihove,

Kojima dajem dah,

I oživljavam našu mrtvu prošlost.

Ne gužvam papir na kojem su naša imena,

Ne prolijevam tintu po stropu,

Pokušavajući osloboditi svoju bol,

Jer mi još uvijek mnogo značiš.

Presušila sam sve one vjekove,

Tragajući za onim pravim čovjekom,

Kojeg sam upoznala jednog ljeta,

Posljednjeg.

Ljubav je naša vrijeme otkazanih vlakova.

Bog mi te u snovima ipak daje,

U stopu da me pratiš,

Obraze da mi ljubiš.

Povjerit ću ti svoje jecaje,

Da ih jednom kad u tišini budeš,

Nježno prigrliš.

Povjerit ću ti svoje nečujne korake,

Koji ti uvijek žele ići.

Putuj svijetom,

Ali kad-kad svrati i u naš grad.

Budi moj svjetionik

 

Utihnuli svi su vjetrovi.

Podno svjetionika galebi odmaraju.

Sjedim na molu,

I gledam dan kako se gubi u tami večeri,

Osjećam da vrijeme ide,

A ja ne mogu dalje.

Dovraga sve kad još o tebi mislim,

O poljubcima ukradenim u mraku.

Suza mi zasjeni zeleni sjaj u oku,

A usne podrhte dok stvarju grimasu plača.

Bez ičeg sam,odkad te ne viđam,

Sve mi je prazno,

Svaki dan i blagdan.

Budi moj svjetionik,

Pod okriljm ove hladne noći,

Moj put do kuće.
Zar je tako teško voljeti nekog,

Koga si već jednom volio.

Nemoj doći

 

Dopusti da noćas moje ruke,

Budu dostojne pisanja o tebi,

Ali ti nemoj doći.

Nemoj doći,

Sad kad mi se svi osjećaji iz ponora dižu,

I opet hrle da te vole.

Nemoj doći

Da mi dušu poljubiš do kraja.,

Mačem sudbine presječenu.

Možda me nekad poželiš,

Plaši me u dubini grudi,

Dok snijeg vani tiho pada,

Nikad me nećeš potražiti,

Jer sad ti ona pripada.

Ja bdijem

Noći samotne i snježne,

U mutnom oku samoća je,

Sama kroz inje tražila tvoje ruke nježne.

U kasne sate čujem plač kroz san,

Gdje si crni jelene?

Da mi razum spasiš tad.

Sad pišem riječi,

I ljubim te njima.

Htjela bih te grliti,

Al' drugačije vidjeti ne mogu,

Jer mi pogled muti od samoće zima.

Sanjam stvarni život

Ponekad ne želim da svane,

Jer još me samo u snovima ljubiš,

Ruke me tvoje griju,

Pogledi topli.

Dugo te nema,

Ali i kad dođeš ne želiš da me vidiš.

Nije da me ne voliš.

Samo te vjetar kao list lomi,

Jer znaš da mi duguješ ispriku,

Ljubav 

i

Jednu šetnju kroz grad.

Svakom novom zorom prebirem po sjećanjima,

Obak bola,

Kao vranino krilo zakrilo mi dušu.

Opet ću Božić dočekati sama,

Stojeći u noći,

Gledajući zvijezdu zadnjeg spasa,

I željet ću da budeš pored mene.

Tati koji je zaboravio da voli

 

Oče! Pročitaj ovo do kraja,premda ne želim da sa ovim bude kraj,nego početak.Više nema zapreke da budemo zajedno. Ona koja ti je u životu bila kriva,i kojoj si već davno okrenuo leđa,ostavivši je samu,otišla je,samo zato što si otišao i ti. Moja majka. Pogledaj na svoju ruku,pročitat ćeš njeno ime,još je ostalo istetovirano tamo. Ali vrijeme čini svoje. Koliko je vrijeme stvarno moćno,najbolje znaš ti. Ne želim te vraćati u prošlost,al' čula sam oče,početak je bio divan. Za vašu ljubav se daleko čulo,ali svršetak je bio bolan.Dugo smo te čekale. Nisi imao srama,reći mami:" Da je gotovo među vama,i da je ostavljaš.", već si to sročio na obični bjeli papir u tužbi za razvod braka i poslao. Uvijek je govorila unatoč svima koji su bili protiv tebe,i više puta: "Imaš,najljepše zelene oči,njegove. Kakav god da je,on je tvoj tata." Možda je njena krivnja bila u tome što te voljela,a u čemu je moja da sam tolike godine provela bez tebe. Pitam se i danas? Nije trebalo dugo proći da osjetim nedostatak tvoje,očinske ruke.Kad sam se skrivala pod pokrivač i plakala što i ja nemam tatu,mama bi rekla: "On ima još jednu Jasminu,koja je s njim,nisi jedina,to nek ti bude jasno." Znači da kad voli nju,voli i mene i ja sam njegova Jasmina. Kad njoj kupi lutku,i meni će samo je daleko ta Njemačka pa je ne može donijeti. Tako je to tad objašnjavala moja dječija glava. Sjećam se jednog poslije ratnog Božića,napadao je velik snijeg. Imala sam svega sedam godina,i tek sam krenula u prvi razred. Mama me vozila na saonicama do crkve,da dobijem paketić koji su za nas spremila djeca iz Njemačke. Ovdje je tad mnogoj djeci svašta nedostajalo. Cijelo vrijeme dok sam se vozila po hladnoći toplo sam u sebi mislila o tome kako si mi spremio lutku s loknicama. Konačno došao je moje red,uzela sam svoj paketić. Kad sam došla kući,i sjela na krevet da ga otvorim u njemu je bio jedan veliki plavi autić,skupina vojničkih figurica,bilježnica i olovka. Savršen dar za jednog dječaka.Ali ostala je olovka s kojom ti ovo pišem. Danas sam odrasla djevojka, koja tvojim i svojim zelenim očima biva svjesna svega onoga što vidi,da život nije više bajka te da sam ja zapravo odrasla bez tebe,i lutke. Imali smisla da ti onda pričam o svom djetinjstvu? A djetinjstvo je jedno. Čak i tad mnogo sam puta doživjela odraslu dob,jer nije bilo tebe da me braniš. Možda zbog toga imam neobičan pogled na svijet. Pogubno je reći da se ponekad osjećajem povezanija sa svojim psom i drvećem nego s tobom. Jednostavno nije te bilo da stvorimo "naš svijet". I nakon toliko vremena ti svoj smisao življenja i dalje vidiš u nebrojnim stvarima: novcu,ženama,uskim okvirima nacističkih vjerovanja ljudske politike,a ne Božije. U sebi se nadam da ćeš jednom shvatiti da je čovjek sebi bitan,tek onda kada su mu bitne osobe oko njega,a ne on sam. Prosjak svoje lice krije u prašini,nećeš valjda i ti kriti svoje kad me sutra sretneš,jer nisi došao na ni jedan moj rođendan i čuo recitaciju moje prve pjesmice. Što nisi bio tata kojeg se vrijedi sjećati. Neće valjda tvoje prezime koje nosim biti jedino što mi je ostalo poslije tebe.Ja sam osoba koja živi u svijetu gdje nema zidova,zato ti opraštam iako mi nisi mnogo dao. Međutim,također znam da i ti pamtiš moje grube riječi koje sam ti rekla,i da ih još dugo nećeš zaboraviti. Ja samo želim da me primjetiš i olakšaš mi životni brodolom,ali ti i dalje ulaziš u neke zagrljaje jer voliš svoju laž,više nego istinu da je život kratak,a tvoje kćer odrasta bez tebe.Djevojka,sutra žena s mužem ali uvijek tvoja kćer. Znam da rijetko plačeš,ali kad zaplačeš dvije suze su moje, jedna mamina,jedna moja. Kad bi svi pričali o tati,ja bi pričala o mami,jer moj tata je zaboravio da voli...

    Tvoja kćer!

Uzalud razbija moje srce

 

Sinoć,iz gužve mojih zamršenih misli,

Prenu me tvoj pogled,

Usporio si korak,

I pogledi nam se pomilovaše na tren.

Kroz sve zime,ljeta,

Kroz samoću dugu,

Srce zadrhti srećom,

Kao da smo se prvi put sreli.

 Prestadoše mi biti bolni rezovi na duši.

Rosne kapi,oko vapi,

Radosnice,na licu.

U raskoraku sreća i tuga.

Tvoja crna kožna jakna,

Sama tvoja pojava,

Mene čini vječnom robinjom tvoje ljubavi.

Na pragu moje sumlje,

Da bi me žarko zagrlio,

Sramežljivi,i skriveni pogledi

Potvrđuju da sam u pravu.

Iz dubine sebe,

I ja tebi šaljem toplinu svojih osjećanja,

Potaknutih nadom i čežnjom svih ovih godina.

Ali evo stiže ona,

Uzima ti ruku,

Jer zna da sad samo njenu kosu mrsi.

A nas dvoje k'o dva stranca postadošmo.

Gubeći se u daljini mislima osluškujem,

Kako odmiče još jedan dan prazninom

Ispunjen!

Slušam tvoje daleke riječi

Vidim te kroz istinu svojih godina,

Moram priznati da još te u meni ima,

Jer duša je moja suzno oko.

Tvoji krici zovu me.

Mene poput oluje,

Stisnuo si između vrelih dlanova,

Da ne poludi moja samoća,

I dospije do tvoje nutrine.

Ali ja opet kao princeza prognanih duša,

Na stolu je tinta,

Na papiru suša,

Tiha pjesma što svitanjem šapće:

Gdje si? S kim si?

S njom si,njen si.

A mene netko tjera,

Da nastavim hodati uz taj mekani šapat.

Što to divlja u meni?

Ljubomora i bol.

Ne osvrćeš se,

Samo za njom gledaš,

A ja još uvijek želim da se ti ogrneš mojom mladosti,

I raskošima moje ljubavi.

Satima kasnim da shvatim

 

 U ovoj siromašnoj strani tišine,

Vjetar nosi vidljivu stvarnost boli,

Pukotine su se raširile,

Za nekoliko ne izgovorenih riječi.

Vratim se na ono mjesto,

Na kojem si me ostavio.

Možda tamo smognem snage,

I uvjerim se da je kraj već odavno.

Ali prelazim ja preko svega,

Što su nam nehotiče i namjerno učinili.

Idem dalje i nisam se još od tebe odvikla,

Moje želje i čežnje.

Na svakom životnom početku 

Želim da je kraj.

 Brišem prozore,

Da rosa ne prepozna sve one blijede tuge i suze.

Što umorne oči čekaju još jedno svitanje.

Dolazi kiša,

Što miriše na prve snjegove,

I staru bol svake godine.

Krik bijelih lađa

 

Tiho pahulje padaju, guta ih mrak.

Sjene su vitke na zamoru dana,

Obrisi izgubljenih osjećanja,

Odlaze kroz kapiju hladnoće,nekud daleko.

U noći kao što je ova,

Iz pogaženog srca najveća se tuga diže.

Ona želi da me nema,

Već se očaj javlja i baca me u praznu postelju,

Iz koje je tvoj miris davno izčeznuo,

A jastuk suzama natopljen.

Uzalud tražim spas u sjećanjima,

Kad te i u njima njen zagrljaj otima.

Tad utonem u san,

Strašniji i bolniji,

A tuga mi do boli tijelo ranjava.

Da li postoji sjaj između nas nakon svega,

Svih ovih godina,

Ili je to srce izmislilo željno ljubavi.

Još uvijek vidim kako umiru pahulje,

Na tvojoj oštroj crnoj kosi,

Da mi je dahom preko tvojih usana preći.

Želim nestati u tami,

Jer ne mogu gledati svjetla u kojima nisam tvoja,

U kojima ne mogu tebi pripadati,

Onda je bolje da nestanem.

Duša ukleta luta

 

Skupljena nekako na svojoj postelji,

Pogledah križ zahrđali što pomoć donosi.

Svakog trenutka očekivam tvoj poziv,

Potvrdu dolazim,tvoj rođendan da proslavim.

Otvorim prozor do pola se uvijala zavjesa,

Ulazila pa izlazila treperenjem vjetrova.

Dugo sanjam o oveme,

Naše prvo druženje nakon rastanka,

U tvom selu pokraj Gacke. 

Tortu sam spremila,s ljubavlju aranžirala,

Svijeću zapalila,

Jer treba u najljepšem svijetlu,ovaj susret da se upamti.

Kroz mećavu odzvanja, zvono starog zvonika,

Kroz prozor pogledah snijeg je počeo da pada,

A i prve suze padoše s pahuljama.

Samo je jedan detalj nedostajao,

Da zvonce na vratima zazvoni,

Ti da se pojaviš.

Junaci

 

Ne boj se sine kad spazis brda uokolo i nebo nismo.

To je večer.

Tvoja puška razgovara s poskocima.

Pokazat ću ti put u zemlju gdje nema međe.

Sad je ponoć.

Tvoj korak nitko ne zna.

Koliko će se klisura odroniti do slobode,junače moj?   

Tvoje oči tamnjet će od križeva,

Od rova,

Od počađelih drumova,

Tamnjet će oko sokolovo.

Bjele se tvrđave Bihaćke još puška bojovnička sjeva,

Još se s dušom hrve krvave glave,

Dok sa crkve zvoni hrvatski sumrak.

Sinovi naši,

Vaši likovi žarko i zamišljeno plove olujama bjelim,

I nose vjeru u očima širom svijeta,

I u sve zone, u sva pristanista. 

Davno su se rastali s tobom,

Vremena su bila teška,

Al ti nikad nisu rekli zbogom.

Zemljo moja,zemljo mila.

                                                                                                                         Bihać 17.studeni.2012

Vječni sokol

Raširio vječni sokol krila
Uzmiče dušmaninu
Njegov mu rod i sloboda nije mila

Diže se sve više u visine
Da ne čuje matere plač i molitvu
Vrati se sine

U vihoru rata
Spaljeno mu sirotinjsko gnjezdo
Osta bez oca i brata

Sa suzom u oku,ode sve dalje i dalje
Na usnama vapaj
Oprosti mi rode,nema za mene ovdje slobode

Otiću u tudjinu
Negdje daleko gnjezdo ću savit
Al’ neću zaboravit Liku

Neću je zaboravit.

 Jednom ću se vratit,slobodnim nebom ću poletit
I svako će zborit,da ovom sokolu
Nitko nije mogao krila polomit

Lika je tajna

Lika kilometrima daleko,
A u srcu je sve ljepša i sve mlađa.
I pitam se da li će me dočekati neko,
Tamo gdje sunce u gori se rađa.

Poljubi me Liko kad ti dođem,
Ostavila sam selo svoje,
Trbuhom za kruhom, tebi sam došla.
Čežnja prekomjerna srcem vlada.
Nasmješi se druga majko,
Pod hladnim suncem usred zime.

Oči su gladne Plješevice i Kapele.
I krompirovog polja Gacke doline.
I slušam Gacku kako potocima priča
"Čuvaju nas preci u zvijezdama s visina"

O Liko u tebi su moje bake korjeni,
Njena je kolijevka na tvome brijegu.
I za nju su pali sinovi tvoji,
Tu škripat će im koraci zauvjek u snijegu.

Lička Rozgalica

Danas prvi put u naručje uze sina,

Suza mi orosi zjenu,osjećaj tako stran.

Sjetih se svojih predaka i pomislih,

Evo nove karike u lancu,

Srce mi zapjeva kao Lička Rozgalica.

Ništa ne objašnjava život tako snažno,

Kao koljevka što njiše se u traku lune.

Večeras dragi kujem te u zvijezde,

Zbog ljubavi i našeg jedinog sina.

Tvoje dvije ruke bit će mi kao mile žeravice.

Već zore sjaj obasjava strehe našeg sela,

Lagano se srebri površina rijeke Gacke.

Mrtve straže dočekaše svoje smjene,

Jato sokolova kruži nebom puno milosti.

Tako je lijepo biti u miru i radovati se,

Kad podno planine rozgalica se vije.

Odbijen zahtjev sudbine

 

Miris noći širi se gradom,

Meni nema sna,ni mira,

Samo ti pred očima.

Pucketanje vatre iz kamina,

I moja ideja da do tebe krenem,

Pred tvoja vrata još jednom da kleknem.

Gorčina suzna,

Nadopunjuje lutanja u tvojim prostranstvima.

Žedna sam te kad me i najmanje voliš.

Svi naši dni provedeni skupa,

I noći do sunčevi jutarnji prozira,

Sreća zbog neprospavani noći i dodira.

Tko to može zabraniti?

Tek tako ledom pokopati,

Da se više nikad ne pojavi.

A ispred nas je skoro biblija bila,

Da se vječno veže želja kroz maštanja.

No, ne ide,

Odbijen zahtjev sudbine.

Nema šanse da se spojimo sa razlogom,

Ona je tvoja bila i ostala,

Nema tu mjesta,

I treba bježati iz ludih planova.

Ali moja ruka nježna,

I dalje miluje sliku tvoju,

Nešto još uvijek očekiva.

Još sam topla od tvojih zagrljaja,

Na pragu je zima nema mi spasa.

Vrt moje duše je pustinja

 

 Noćas počinjem da ti poklanjam stihove,

Zbog istine nakostriješene u grudima.

Koliko se slika kroz albume sjećanja nakrcalo.

Čekaju put kroz tekstove,

Da pokažu,što se prema kome osjeća,

Dal' je to ljubav prekrivena?

Da iscuri čeka se tvoja dozvola.

Ovog trena si negdje sklonjen,

Vrtiš se u mislima,

Harmoniko čarobna.

Tko može meni stvarati uvjete kako da te želim?

Bez tvog pogleda i osmjeha,

Vrt moje duše je pustinja.

Možda se nikad nećemo vidjeti,

Dodir usnama doživjeti,

Al' zato sanjam,

Maštam.

Nisam ti nikad poslala pismo,

Srcem napisano,usnama izgovoreno.

Možda ga sad čitaš,

U gluho doba noći,

Baš ovdje,ovog trenutka,

U ovoj knjizi.

Dugo bi noću čitala ga u snu,

Da nisam šta preskočila.

Tako zaspah s tvojim imenom na usnama.

Noć me uzela i u duboke snove odnijela.

Dodir u dalekom dvoru

 

 Plovim u bojama svojih pjesama,

Koje su jedino bile,

Ttihoća rasuta po godinama,

Skrivena od običnosti.

Mir mi je danas ogledalo oka mog.

Jedno je tijelo daleko,

Jedno je lice napokon shvaćeno,

Razočarano.

Neka ga samo ceste,

Koje se sjetom sjaje dočekaju,

Jer njega nema,

Nije ga nikad ni bilo tu.

Izgubljen u samoći,

Tamo negdje u jezivom kutku namjere.

Sahranila sam te plitko,

Da te u naletima čežnje izgrebem iz sjećanja.

Ja sam ona ljubav sa zlatnim ključem,

I srebrenom kosom.

Ne prepoznaješ me.

Ne preostaje mi nego da se vratim

Stazama starim razvrgnutim,

Stazama gdje rasvjete nema,

Da zaboravim meni jedno drago ime.

***

Nikad se tvoje nebo nije dovoljno pomaklo s mjesta,

Da dotakne moje.....

Nema vise "nas"

 

Po mirisu kapi gorke kiše,

Osjećam tvoju blizinu.

Ko me noćas poklanjaš svoje misli,

Svoje želje.

Otvaraš ladicu u kojoj stanuje ponos.

A mojim se odajama ruka pod ruku,

Šetaju sumlja i strah.

Igrom ovih stihova skrivam ranjeno sjećanje,

Potrebno mi je to vrijem između srca i sjećanja.

Da ga živim dok mi se sudbina ne promjeni.

Ne slijedi me više,

Nisi vrijedan moje sjene,korake ti broje uspomene.

Možda mi nisi htio reci istinu,

Da je sve ovo što je bilo između nas,

Meni više bilo vrijedno.

Bilo nas je na javi i u snovima budnim,

Sad nas više nema ni u magli ni u zbilji.

Ostali su paučinom prolaznosti,

Ovijeni naši kratki ukradeni tragovi sreće,

Što u herbaru mirisu kao osušeno cvijeće.

Kamen u grudima

Ti i ja sad smo samo obrisi,

Nekih davnih snova.

Ne boli više ono srce,

Samo plače drugim suzama.

I vjetar nas nosi novim lukama,

Mene drugom čovjeku,

Tebe drugoj ženi...

Milost više ne daješ mojim očima,

Koje te žele.

U mislima još tragam...

Al znam da si nesretan pored nje,

Jer te osveta u rukama savim druge žene vreba.

Ne mojim,ne njenim vec znaš čijim.

Čini se da nemam više snage da ti prkosim,

Ali sad postoji drugi ponos,

S kojim ću se nositi.

Sigurna u sebe ne samo na novom početku, 

Da ti dokaže da nemaš više šansi zavijek.

I željela sam ono čemu nisam mogla odoljeti,

A danas mrzim tebe i nju,

Sanjam svijet u kojem vam i sjene plaču.