Sinoć,iz gužve mojih zamršenih misli,
Prenu me tvoj pogled,
Usporio si korak,
I pogledi nam se pomilovaše na tren.
Kroz sve zime,ljeta,
Kroz samoću dugu,
Srce zadrhti srećom,
Kao da smo se prvi put sreli.
Prestadoše mi biti bolni rezovi na duši.
Rosne kapi,oko vapi,
Radosnice,na licu.
U raskoraku sreća i tuga.
Tvoja crna kožna jakna,
Sama tvoja pojava,
Mene čini vječnom robinjom tvoje ljubavi.
Na pragu moje sumlje,
Da bi me žarko zagrlio,
Sramežljivi,i skriveni pogledi
Potvrđuju da sam u pravu.
Iz dubine sebe,
I ja tebi šaljem toplinu svojih osjećanja,
Potaknutih nadom i čežnjom svih ovih godina.
Ali evo stiže ona,
Uzima ti ruku,
Jer zna da sad samo njenu kosu mrsi.
A nas dvoje k'o dva stranca postadošmo.
Gubeći se u daljini mislima osluškujem,
Kako odmiče još jedan dan prazninom
Ispunjen!
Nema komentara:
Objavi komentar