Tati koji je zaboravio da voli

 

Oče! Pročitaj ovo do kraja,premda ne želim da sa ovim bude kraj,nego početak.Više nema zapreke da budemo zajedno. Ona koja ti je u životu bila kriva,i kojoj si već davno okrenuo leđa,ostavivši je samu,otišla je,samo zato što si otišao i ti. Moja majka. Pogledaj na svoju ruku,pročitat ćeš njeno ime,još je ostalo istetovirano tamo. Ali vrijeme čini svoje. Koliko je vrijeme stvarno moćno,najbolje znaš ti. Ne želim te vraćati u prošlost,al' čula sam oče,početak je bio divan. Za vašu ljubav se daleko čulo,ali svršetak je bio bolan.Dugo smo te čekale. Nisi imao srama,reći mami:" Da je gotovo među vama,i da je ostavljaš.", već si to sročio na obični bjeli papir u tužbi za razvod braka i poslao. Uvijek je govorila unatoč svima koji su bili protiv tebe,i više puta: "Imaš,najljepše zelene oči,njegove. Kakav god da je,on je tvoj tata." Možda je njena krivnja bila u tome što te voljela,a u čemu je moja da sam tolike godine provela bez tebe. Pitam se i danas? Nije trebalo dugo proći da osjetim nedostatak tvoje,očinske ruke.Kad sam se skrivala pod pokrivač i plakala što i ja nemam tatu,mama bi rekla: "On ima još jednu Jasminu,koja je s njim,nisi jedina,to nek ti bude jasno." Znači da kad voli nju,voli i mene i ja sam njegova Jasmina. Kad njoj kupi lutku,i meni će samo je daleko ta Njemačka pa je ne može donijeti. Tako je to tad objašnjavala moja dječija glava. Sjećam se jednog poslije ratnog Božića,napadao je velik snijeg. Imala sam svega sedam godina,i tek sam krenula u prvi razred. Mama me vozila na saonicama do crkve,da dobijem paketić koji su za nas spremila djeca iz Njemačke. Ovdje je tad mnogoj djeci svašta nedostajalo. Cijelo vrijeme dok sam se vozila po hladnoći toplo sam u sebi mislila o tome kako si mi spremio lutku s loknicama. Konačno došao je moje red,uzela sam svoj paketić. Kad sam došla kući,i sjela na krevet da ga otvorim u njemu je bio jedan veliki plavi autić,skupina vojničkih figurica,bilježnica i olovka. Savršen dar za jednog dječaka.Ali ostala je olovka s kojom ti ovo pišem. Danas sam odrasla djevojka, koja tvojim i svojim zelenim očima biva svjesna svega onoga što vidi,da život nije više bajka te da sam ja zapravo odrasla bez tebe,i lutke. Imali smisla da ti onda pričam o svom djetinjstvu? A djetinjstvo je jedno. Čak i tad mnogo sam puta doživjela odraslu dob,jer nije bilo tebe da me braniš. Možda zbog toga imam neobičan pogled na svijet. Pogubno je reći da se ponekad osjećajem povezanija sa svojim psom i drvećem nego s tobom. Jednostavno nije te bilo da stvorimo "naš svijet". I nakon toliko vremena ti svoj smisao življenja i dalje vidiš u nebrojnim stvarima: novcu,ženama,uskim okvirima nacističkih vjerovanja ljudske politike,a ne Božije. U sebi se nadam da ćeš jednom shvatiti da je čovjek sebi bitan,tek onda kada su mu bitne osobe oko njega,a ne on sam. Prosjak svoje lice krije u prašini,nećeš valjda i ti kriti svoje kad me sutra sretneš,jer nisi došao na ni jedan moj rođendan i čuo recitaciju moje prve pjesmice. Što nisi bio tata kojeg se vrijedi sjećati. Neće valjda tvoje prezime koje nosim biti jedino što mi je ostalo poslije tebe.Ja sam osoba koja živi u svijetu gdje nema zidova,zato ti opraštam iako mi nisi mnogo dao. Međutim,također znam da i ti pamtiš moje grube riječi koje sam ti rekla,i da ih još dugo nećeš zaboraviti. Ja samo želim da me primjetiš i olakšaš mi životni brodolom,ali ti i dalje ulaziš u neke zagrljaje jer voliš svoju laž,više nego istinu da je život kratak,a tvoje kćer odrasta bez tebe.Djevojka,sutra žena s mužem ali uvijek tvoja kćer. Znam da rijetko plačeš,ali kad zaplačeš dvije suze su moje, jedna mamina,jedna moja. Kad bi svi pričali o tati,ja bi pričala o mami,jer moj tata je zaboravio da voli...

    Tvoja kćer!