Ponekad ne želim da svane,
Jer još me samo u snovima ljubiš,
Ruke me tvoje griju,
Pogledi topli.
Dugo te nema,
Ali i kad dođeš ne želiš da me vidiš.
Nije da me ne voliš.
Samo te vjetar kao list lomi,
Jer znaš da mi duguješ ispriku,
Ljubav
i
Jednu šetnju kroz grad.
Svakom novom zorom prebirem po sjećanjima,
Obak bola,
Kao vranino krilo zakrilo mi dušu.
Opet ću Božić dočekati sama,
Stojeći u noći,
Gledajući zvijezdu zadnjeg spasa,
I željet ću da budeš pored mene.
Nema komentara:
Objavi komentar