Dok putuješ svijetom,
Ja pišem stihove,
To je jedino što sad imam.
Ograničio si svoju dušu,
Ne dopuštaš da u nju uđem.
Još uvijek pronalazim snažne stihove,
Kojima dajem dah,
I oživljavam našu mrtvu prošlost.
Ne gužvam papir na kojem su naša imena,
Ne prolijevam tintu po stropu,
Pokušavajući osloboditi svoju bol,
Jer mi još uvijek mnogo značiš.
Presušila sam sve one vjekove,
Tragajući za onim pravim čovjekom,
Kojeg sam upoznala jednog ljeta,
Posljednjeg.
Ljubav je naša vrijeme otkazanih vlakova.
Bog mi te u snovima ipak daje,
U stopu da me pratiš,
Obraze da mi ljubiš.
Povjerit ću ti svoje jecaje,
Da ih jednom kad u tišini budeš,
Nježno prigrliš.
Povjerit ću ti svoje nečujne korake,
Koji ti uvijek žele ići.
Putuj svijetom,
Ali kad-kad svrati i u naš grad.
Nema komentara:
Objavi komentar