Možda se opet sretnemo u ovo proljeće rano,
Tiho prođi dalje ne diraj mi želje.
Da popijemo šolju čaja,
Pokvasimo osušene usne
Nijeme godinama.
Rano proljeće nije naše vrijeme.
Ono nosi tugi i razočarenje.
Zato ja uvijek ćutim i mislim o ljetu,
Kad si mi otimao uzdahe.
Nije vrijeme da budemo iskreni,
Jer previše se toga još u lažima gubi.
Opet kad se poljubiš s njom,
Na vatri strasti izgorjet će sve što je naše,
Do pepela i manje.
Kao list u listopadu kad ga oluja odnese,
Možda i nas prenese,
Opet u lipanj negdje na početak našeg kraja.
Nema komentara:
Objavi komentar