Kako je nestvarno mirisati more,
Hvatati valove golim rukama,
Bahato ih pitati
-Kako je biti uhvaćen?
Vidim sjenu jednog čovjeka.
Kako mi se približava.
Stojimo jedno nasuprot drugoga,
Prevareni, ranjeni.
Tuđom i svojom rukom,
Gladni nježnosti, više nego kruha.
Dosta je godina prošlo kako smo se udaljili,
Jedno za drugo, znali smo samo da smo živi.
Da pokušamo iznova?
Ne, uvijek nestane nastavak puta.
Istrošili smo sve sretne trenutke,
Ispod vedre ljetnje duge,
Ceste nade ovog će nam se lipnja,
Konačno razići.
A sve češće poželim,
Da pođemo na one pute nekadašnjih letova,
U zagrljaju planinskog krajolika,
Gdje nas je začaralo sunce,
Dok je zaljubljenost blistala u našim očima.
Panično tražim kroz poderane džepove,
Samo jedan novčić da bacim u more,
Da mi ispuni želju,
Vrati nas i on ljetnju oluju.
Glasom hrapavim zapjevaše galebi,
Sve zvijezde zapljeskaše i spusti se noć
Nema komentara:
Objavi komentar