Izgubila si samo jedan mali dio svijeta

" Nestala si kao latica uvelog cvijeća,

Što lahor ju ponese sve do tamnih nebesa..."

***

Najdraža, 

Ti znaš da su mi ovi dani teži od ostalih,

Pa si mi s toga sinoć svratila u snove.

Da mi pokažeš da i dalje živiš zdrava i nasmijana.

Radiš u trošnoj nebeskoj bolnici našeg Gospodina,

I hrabriš dobre duše da stignu do raja,

Kao što si i ti sama.

Samo si moja gošća u snovima,

Tamo ti pričam,

Na tvoje rame naslonjena,

Bila si moje desno krilo.

Grijale me tvoje oči,

Hrabrile me tvoje riječi.

 I opet samo sklopi oči,

Kad zaželiš da me vidiš,

rekla si.

Proljeće zrije,

Čuješ li vjetar,

Što se iz poznatih visina smije. 

Ne plači, najdraža,

Izgubila si samo jedan mali dio svijeta.

"Najdraža,

Zašto si tiha, reci nešto?

Budeš li šutjela,

Tko će umjesto tebe reći mi volim te."

Nakon buđenja,

 Shvatim koliko mi nedostaješ.

Nada da ćeš se jednom vratiti umrla je.

Ali bez obzira,

Ja tiho odem u sobu i tamo te u svojim mislima
Pomilujem.

Uvijek će padati kiše u lagnim spomenima,

I lišće se kovitlati u crnini do neba.

Moje je djetinjstvo ostalo u tvome oku,

Još te osjećam u snu vidim,

Nemoj me prestati voditi za svojim tragovima....

Sjećaš li se prvih koraka,

I haljine koju si mi kupila.

Tvoja priča ostala je nedovršena.

I trajala je tako kratko prekratko.

Tvoji snovi i želje,

Neostvareni,

Zaustavljeni.

Nedostaješ mi da se svađamo,

Oko okrajka kruha,

A najviše od svega fali mi tvoja briga,

Da me zoveš,

Kad navečer zakasnim kući.

 Ne pokrivam te na vječnoj postelji,
Nije da ne želim,
Samo ti još cipele čujem niz put.
Žurno idem prema kapiji,
Da te dočekam i teret ti u rukama olakšam.
Jedino mi pogled u daljini zaljepljen osta.

Nigdje tebe ni traga,ni koraka.

Tužno se vratim do kućnog praga,
Kraj njega stoje tvoje papuče sive,
Pa se mislim;
" Bože pa u kući je."
Otvorim vrata, vidim tvoju sobu praznu.
Smeđu knjigu s receptima zatvorenu.
Zavirim u ormar,
Opet misleći:
"Sigurno je otputovala."
Tamo bijeli mantil i na njemu tvoje ime.

Zato te stihovima častim i pišem o tebi,
Jer plakala je od sreće zbog ovozemaljskog sjaj,
I žalim je suzom svojom,
Što se borila, ali zbog jakog bola,
Nije ostala s nama.

***
Vjerovala je u rasplakano proljeće,
Kao i ja s njom.
Znala je da je bljesak sunca preokrenuo njene nade
U odbjegloj travanjskoj noći...

***
Zašto mi pas noćas laje,
Da li se to vraćas kući,
Ne zamjeri, ne poznaje te,
Novi je.

  

Gledam kako vjetar njiže ruže na tvom grobu.

Tišina..

***

Kažu da je tetka poput nebeske vile,

Sve razumije, zna da utješi.

Moja je bila i više od toga,

Voljela me i pazila kao majka.

Najdraža moja,

Znam da dok pleteš nebeski šal,

I dalje brineš jesam li toplo obučena,

Sita i sretna.

Počivaj u miru!

Volim te.

4.travanj.2012 - 4.travanj.2013

P.S Priznajem da je ovo jedna od mojih najdužih pjesama,ali ja mora da je pišem, da te se sjećam i sačuvam od zaborava.