Noć, mi najviše na tebe dušo miriše,
Kako ne bi sad na ovoj kiši da te opet poljubim.
Koliko zora još samo nismo dočekali?
Prosim vjetar, da mi čežnju ne rasplamsa,
Dah mog vapaja, i u snu je grčevit.
Put kroz koji sam prošla,
Potražit će kist tvojih suza,
Jecaja dno sa odrazom grižnje savjesti.
Izgubit ćeš me kao ukradeni osmjeh umornoj majci.
Pusti da te milujem,
Poljubcima da te kupam svojim,
Kad mi jednom bijeli veo stave,
Daleko od svega,
Daleko od svih,
Ja ću opet šaptati svoju gorku sudbinu.
O, kako samo narastem,
Sjenom od tvog lika u svom snu.
Plačem i čujem glas tvoj,
Nema za mene spasa ni na zemlji ni na nebu.
Nema komentara:
Objavi komentar