 |
| ...Nedostaješ nam puno... |
U nesanici na um padne,
Sve što je nekad znalo na sreću da podsjeća,
Sve zbog čega je život značio nešto;
Ti za našim stolom,
Tvoji ukusni kolači,
Smijeh do suza.
Ožive te lijepe uspomene,
Danas gorčinom natopljene,
Na um padnu teški rastanci,
Svaki tvoji u Sarajevsku bolnicu odlazci...
Kad si zadnji put izlazila iz kuće,
S bijelim rubcem na glavi,
U meni je zauvjek kao mač ostao,
Jer si se osvrnula,
A nisi mi ništa htijela reći.
Kako ti je dah postajao kraći,
Zastala sam u dovratku i gledala,
S tugom za tobom.
Nijednom riječju misli ružnu
Ne htjedoh taći.
Dozivali smo te,
A ti si dozivala Boga,
Da ti oružje za smrtnu borbu dadne,
Da s tobom ostane.
Bili smo uz tebe,
A ti si pogledom tražila njega,
Samo je teška izrađena,
Potignuta prema nebu bila majčina ruka.
Molila ga je da te odriješi muka.
Otišla si joj nečujno kao sjena.
Čim joj dijete ode ruka joj opet klonu,
I pade u krilo kao u grobu.
Nema ptice da ostavi traga,
Nema pera da napiše kako si sada?
A nema ni tvoga glasa da ga čujemo između
Svijetla i mraka.
Smrt je tvoja jednim potezom lišila,
Sve naše nade,želje i snove.
Posljednji put kad si odlazila,
I našem se starom psu,
Kao čovjeku,
Odroni iz oka suza krupna kao dječija...
Nema komentara:
Objavi komentar