Zadnji sam plamen svijeće,
Što se u tami tvoje duše gasi,
Nestaje sjećanje na mene,
Nema me vise nema...
A ti,nemoj me dahom svojim,
Ubiti do kraja,
Pusti me da tinjam, mirisom svojim,
Da ti liječim rane,
Ako ih tuđe ruke nanesu.
Ne poznaju one srce lutalice,
Misle da nikad voljeno nije
I ne umije.
Ne poznaje više moj glas ni pjesme,
A ja osjećam ko mač proboden u duši,
Njega kako za drugom ženom žeđa,
Umotan u zabludu ni otkud donešenu.
Ispisujem utjehu na papir,
Pretočenu u vapaj,
Jedan šaljem tebi,
A drugi ostavljam sebi,
Jer samo tako znam da nešto činim
Gledajući nas,
Nemoćne ispod mjeseca sudbine,
Prigutane u noći,
Odvedene na dvije rasličite strane,
Čiji se putevi nikad neće sresti...
Nema komentara:
Objavi komentar