Neka cjeli svijet stane protiv mene,
Kad kaže da ne zaslužuješ da volim te.
Ja ću i dalje ostati vođena nadom,
Da smo mogli uspjeti.
Bili smo nadomak sreći.
Za sve su krivi pogrešni ljudi,
Zalutale riječi u našim dugim,
Telefonskim razgovorima,
Poslije kojih je duša pekla,ali oprostila.
Bitno je da je ona ostala čista,
Spremna da bude ostvarena,
U dane stare kad ti prstima prođem,
Kroz kose sjede.
Ljubav prava cija iskra ostaće u zjenici oka
Sačuvana,i gledati te zarom predanim i tada.
Izblijedit će usne ne ljubljene,
Nestat će dani mladosti,
Potrošeni izgubljeni na putu do tebe.
Žalit ću što sam te ljubila,
A nikad u krilu nisam držala našeg sina
Koji je bio želja u nisu naših
Srušenih snova...
Teško je znati,a ne imati,
Još je teže bez tebe se probuditi
I dalje živjeti.
Nema komentara:
Objavi komentar