Slušam tvoje daleke riječi

Vidim te kroz istinu svojih godina,

Moram priznati da još te u meni ima,

Jer duša je moja suzno oko.

Tvoji krici zovu me.

Mene poput oluje,

Stisnuo si između vrelih dlanova,

Da ne poludi moja samoća,

I dospije do tvoje nutrine.

Ali ja opet kao princeza prognanih duša,

Na stolu je tinta,

Na papiru suša,

Tiha pjesma što svitanjem šapće:

Gdje si? S kim si?

S njom si,njen si.

A mene netko tjera,

Da nastavim hodati uz taj mekani šapat.

Što to divlja u meni?

Ljubomora i bol.

Ne osvrćeš se,

Samo za njom gledaš,

A ja još uvijek želim da se ti ogrneš mojom mladosti,

I raskošima moje ljubavi.

Satima kasnim da shvatim

 

 U ovoj siromašnoj strani tišine,

Vjetar nosi vidljivu stvarnost boli,

Pukotine su se raširile,

Za nekoliko ne izgovorenih riječi.

Vratim se na ono mjesto,

Na kojem si me ostavio.

Možda tamo smognem snage,

I uvjerim se da je kraj već odavno.

Ali prelazim ja preko svega,

Što su nam nehotiče i namjerno učinili.

Idem dalje i nisam se još od tebe odvikla,

Moje želje i čežnje.

Na svakom životnom početku 

Želim da je kraj.

 Brišem prozore,

Da rosa ne prepozna sve one blijede tuge i suze.

Što umorne oči čekaju još jedno svitanje.

Dolazi kiša,

Što miriše na prve snjegove,

I staru bol svake godine.

Krik bijelih lađa

 

Tiho pahulje padaju, guta ih mrak.

Sjene su vitke na zamoru dana,

Obrisi izgubljenih osjećanja,

Odlaze kroz kapiju hladnoće,nekud daleko.

U noći kao što je ova,

Iz pogaženog srca najveća se tuga diže.

Ona želi da me nema,

Već se očaj javlja i baca me u praznu postelju,

Iz koje je tvoj miris davno izčeznuo,

A jastuk suzama natopljen.

Uzalud tražim spas u sjećanjima,

Kad te i u njima njen zagrljaj otima.

Tad utonem u san,

Strašniji i bolniji,

A tuga mi do boli tijelo ranjava.

Da li postoji sjaj između nas nakon svega,

Svih ovih godina,

Ili je to srce izmislilo željno ljubavi.

Još uvijek vidim kako umiru pahulje,

Na tvojoj oštroj crnoj kosi,

Da mi je dahom preko tvojih usana preći.

Želim nestati u tami,

Jer ne mogu gledati svjetla u kojima nisam tvoja,

U kojima ne mogu tebi pripadati,

Onda je bolje da nestanem.

Duša ukleta luta

 

Skupljena nekako na svojoj postelji,

Pogledah križ zahrđali što pomoć donosi.

Svakog trenutka očekivam tvoj poziv,

Potvrdu dolazim,tvoj rođendan da proslavim.

Otvorim prozor do pola se uvijala zavjesa,

Ulazila pa izlazila treperenjem vjetrova.

Dugo sanjam o oveme,

Naše prvo druženje nakon rastanka,

U tvom selu pokraj Gacke. 

Tortu sam spremila,s ljubavlju aranžirala,

Svijeću zapalila,

Jer treba u najljepšem svijetlu,ovaj susret da se upamti.

Kroz mećavu odzvanja, zvono starog zvonika,

Kroz prozor pogledah snijeg je počeo da pada,

A i prve suze padoše s pahuljama.

Samo je jedan detalj nedostajao,

Da zvonce na vratima zazvoni,

Ti da se pojaviš.

Junaci

 

Ne boj se sine kad spazis brda uokolo i nebo nismo.

To je večer.

Tvoja puška razgovara s poskocima.

Pokazat ću ti put u zemlju gdje nema međe.

Sad je ponoć.

Tvoj korak nitko ne zna.

Koliko će se klisura odroniti do slobode,junače moj?   

Tvoje oči tamnjet će od križeva,

Od rova,

Od počađelih drumova,

Tamnjet će oko sokolovo.

Bjele se tvrđave Bihaćke još puška bojovnička sjeva,

Još se s dušom hrve krvave glave,

Dok sa crkve zvoni hrvatski sumrak.

Sinovi naši,

Vaši likovi žarko i zamišljeno plove olujama bjelim,

I nose vjeru u očima širom svijeta,

I u sve zone, u sva pristanista. 

Davno su se rastali s tobom,

Vremena su bila teška,

Al ti nikad nisu rekli zbogom.

Zemljo moja,zemljo mila.

                                                                                                                         Bihać 17.studeni.2012

Vječni sokol

Raširio vječni sokol krila
Uzmiče dušmaninu
Njegov mu rod i sloboda nije mila

Diže se sve više u visine
Da ne čuje matere plač i molitvu
Vrati se sine

U vihoru rata
Spaljeno mu sirotinjsko gnjezdo
Osta bez oca i brata

Sa suzom u oku,ode sve dalje i dalje
Na usnama vapaj
Oprosti mi rode,nema za mene ovdje slobode

Otiću u tudjinu
Negdje daleko gnjezdo ću savit
Al’ neću zaboravit Liku

Neću je zaboravit.

 Jednom ću se vratit,slobodnim nebom ću poletit
I svako će zborit,da ovom sokolu
Nitko nije mogao krila polomit

Lika je tajna

Lika kilometrima daleko,
A u srcu je sve ljepša i sve mlađa.
I pitam se da li će me dočekati neko,
Tamo gdje sunce u gori se rađa.

Poljubi me Liko kad ti dođem,
Ostavila sam selo svoje,
Trbuhom za kruhom, tebi sam došla.
Čežnja prekomjerna srcem vlada.
Nasmješi se druga majko,
Pod hladnim suncem usred zime.

Oči su gladne Plješevice i Kapele.
I krompirovog polja Gacke doline.
I slušam Gacku kako potocima priča
"Čuvaju nas preci u zvijezdama s visina"

O Liko u tebi su moje bake korjeni,
Njena je kolijevka na tvome brijegu.
I za nju su pali sinovi tvoji,
Tu škripat će im koraci zauvjek u snijegu.

Lička Rozgalica

Danas prvi put u naručje uze sina,

Suza mi orosi zjenu,osjećaj tako stran.

Sjetih se svojih predaka i pomislih,

Evo nove karike u lancu,

Srce mi zapjeva kao Lička Rozgalica.

Ništa ne objašnjava život tako snažno,

Kao koljevka što njiše se u traku lune.

Večeras dragi kujem te u zvijezde,

Zbog ljubavi i našeg jedinog sina.

Tvoje dvije ruke bit će mi kao mile žeravice.

Već zore sjaj obasjava strehe našeg sela,

Lagano se srebri površina rijeke Gacke.

Mrtve straže dočekaše svoje smjene,

Jato sokolova kruži nebom puno milosti.

Tako je lijepo biti u miru i radovati se,

Kad podno planine rozgalica se vije.

Odbijen zahtjev sudbine

 

Miris noći širi se gradom,

Meni nema sna,ni mira,

Samo ti pred očima.

Pucketanje vatre iz kamina,

I moja ideja da do tebe krenem,

Pred tvoja vrata još jednom da kleknem.

Gorčina suzna,

Nadopunjuje lutanja u tvojim prostranstvima.

Žedna sam te kad me i najmanje voliš.

Svi naši dni provedeni skupa,

I noći do sunčevi jutarnji prozira,

Sreća zbog neprospavani noći i dodira.

Tko to može zabraniti?

Tek tako ledom pokopati,

Da se više nikad ne pojavi.

A ispred nas je skoro biblija bila,

Da se vječno veže želja kroz maštanja.

No, ne ide,

Odbijen zahtjev sudbine.

Nema šanse da se spojimo sa razlogom,

Ona je tvoja bila i ostala,

Nema tu mjesta,

I treba bježati iz ludih planova.

Ali moja ruka nježna,

I dalje miluje sliku tvoju,

Nešto još uvijek očekiva.

Još sam topla od tvojih zagrljaja,

Na pragu je zima nema mi spasa.

Vrt moje duše je pustinja

 

 Noćas počinjem da ti poklanjam stihove,

Zbog istine nakostriješene u grudima.

Koliko se slika kroz albume sjećanja nakrcalo.

Čekaju put kroz tekstove,

Da pokažu,što se prema kome osjeća,

Dal' je to ljubav prekrivena?

Da iscuri čeka se tvoja dozvola.

Ovog trena si negdje sklonjen,

Vrtiš se u mislima,

Harmoniko čarobna.

Tko može meni stvarati uvjete kako da te želim?

Bez tvog pogleda i osmjeha,

Vrt moje duše je pustinja.

Možda se nikad nećemo vidjeti,

Dodir usnama doživjeti,

Al' zato sanjam,

Maštam.

Nisam ti nikad poslala pismo,

Srcem napisano,usnama izgovoreno.

Možda ga sad čitaš,

U gluho doba noći,

Baš ovdje,ovog trenutka,

U ovoj knjizi.

Dugo bi noću čitala ga u snu,

Da nisam šta preskočila.

Tako zaspah s tvojim imenom na usnama.

Noć me uzela i u duboke snove odnijela.

Dodir u dalekom dvoru

 

 Plovim u bojama svojih pjesama,

Koje su jedino bile,

Ttihoća rasuta po godinama,

Skrivena od običnosti.

Mir mi je danas ogledalo oka mog.

Jedno je tijelo daleko,

Jedno je lice napokon shvaćeno,

Razočarano.

Neka ga samo ceste,

Koje se sjetom sjaje dočekaju,

Jer njega nema,

Nije ga nikad ni bilo tu.

Izgubljen u samoći,

Tamo negdje u jezivom kutku namjere.

Sahranila sam te plitko,

Da te u naletima čežnje izgrebem iz sjećanja.

Ja sam ona ljubav sa zlatnim ključem,

I srebrenom kosom.

Ne prepoznaješ me.

Ne preostaje mi nego da se vratim

Stazama starim razvrgnutim,

Stazama gdje rasvjete nema,

Da zaboravim meni jedno drago ime.

***

Nikad se tvoje nebo nije dovoljno pomaklo s mjesta,

Da dotakne moje.....

Nema vise "nas"

 

Po mirisu kapi gorke kiše,

Osjećam tvoju blizinu.

Ko me noćas poklanjaš svoje misli,

Svoje želje.

Otvaraš ladicu u kojoj stanuje ponos.

A mojim se odajama ruka pod ruku,

Šetaju sumlja i strah.

Igrom ovih stihova skrivam ranjeno sjećanje,

Potrebno mi je to vrijem između srca i sjećanja.

Da ga živim dok mi se sudbina ne promjeni.

Ne slijedi me više,

Nisi vrijedan moje sjene,korake ti broje uspomene.

Možda mi nisi htio reci istinu,

Da je sve ovo što je bilo između nas,

Meni više bilo vrijedno.

Bilo nas je na javi i u snovima budnim,

Sad nas više nema ni u magli ni u zbilji.

Ostali su paučinom prolaznosti,

Ovijeni naši kratki ukradeni tragovi sreće,

Što u herbaru mirisu kao osušeno cvijeće.