U ovoj siromašnoj strani tišine,
Vjetar nosi vidljivu stvarnost boli,
Pukotine su se raširile,
Za nekoliko ne izgovorenih riječi.
Vratim se na ono mjesto,
Na kojem si me ostavio.
Možda tamo smognem snage,
I uvjerim se da je kraj već odavno.
Ali prelazim ja preko svega,
Što su nam nehotiče i namjerno učinili.
Idem dalje i nisam se još od tebe odvikla,
Moje želje i čežnje.
Na svakom životnom početku
Želim da je kraj.
Brišem prozore,
Da rosa ne prepozna sve one blijede tuge i suze.
Što umorne oči čekaju još jedno svitanje.
Dolazi kiša,
Što miriše na prve snjegove,
I staru bol svake godine.
Nema komentara:
Objavi komentar