Vidim te kroz istinu svojih godina,
Moram priznati da još te u meni ima,
Jer duša je moja suzno oko.
Tvoji krici zovu me.
Mene poput oluje,
Stisnuo si između vrelih dlanova,
Da ne poludi moja samoća,
I dospije do tvoje nutrine.
Ali ja opet kao princeza prognanih duša,
Na stolu je tinta,
Na papiru suša,
Tiha pjesma što svitanjem šapće:
Gdje si? S kim si?
S njom si,njen si.
A mene netko tjera,
Da nastavim hodati uz taj mekani šapat.
Što to divlja u meni?
Ljubomora i bol.
Ne osvrćeš se,
Samo za njom gledaš,
A ja još uvijek želim da se ti ogrneš mojom mladosti,
I raskošima moje ljubavi.
Nema komentara:
Objavi komentar