Bezimeno ustraja u braći

Pogled tužno usidren u jednu fotografiju. 

Na njoj vidim narod svoj,

Ali on slijep ne vidi vjeru svoju.

U habitu zagrljen mnoštvom,

Prati lica njihova i pita se tko sam?

Za njih ću uvijek biti poslušni svećenik,

Koji se lomio po rubovima jednačenja naroda.

A za neke ću uvijek biti pogrešan sluga i nečovjek.

Moj put bio je išaran vertikalama svih usmjerenja.

Preskako sam pukotine labirinta koji su za mene izgradili,
Neprijatelji moji.

Pukotine su se širile,

Sve dok jedna nije bila preširoka za moje dobro srce.

Nisam se uspinjao Oče u to zasljepljujuće blještavilo,

Izdaje i lažnosti,

Oprostio sam im samo kako si me ti učio.

Da bi moje srce slomljeno,

Tvoje krilo iznova pokrilo,

Da bi ti se na oltaru opet darovati mogao.

Čist pred tobom i narodom.

Ja sam negdje tamo u nepoznatom svijetu,
Izgubljena pjesnikinja,
Koja ostavlja svoje nasljeđe na milost i nemilost

I  gledam svoju braću istu kako se djele,

U zvijezdi dalekoj vidim brzinu vremena,

U kojem ćemo već sutra nestati,

I svi naši osmjesi sa te iste fotografije,

U jednoj niti vječnosti,

U cvijetu ugaslom.

Pa kad ćemo onda opet biti skupa braćo,

Ako ne sad kad nas ovako malo ima.

 Fra. Božidaru Blaževiću