Dvadeset godina kasnije

Škripi kapija koju vrijeme štedjelo nije.

Iz dvorišta pas laje i mirišu ruže.

Dok otvaram kapiju,

Prošlost ovdje zastala je.

Dočekuju me dobre duše,

Iz mog djetinjstva.

Vidim djeda kako ide iz grada,

Na svom crnom biciklu i nosi mi žele bombone.

Ruka u ruci,

Lijeva malena, dvogodišnja,

Moja.

U krupnoj desnoj,

Od oranja ogrubjela od života otupjela,

Njegova.

Moj djed i ja danas šetamo,

U sjećanjima kao nekada.

Debelog brka otpuhao je u zrak,

Malo sivog dima iz svog duhanskog cigara..

Snažnim rukama, vozi me u traktoru,

Preko plodnjih njiva svojih očeva,

Po kojima je moje djetinjstvo koračalo,

Korak po korak uz njega.

Danas iza mene odjekuje tuga,

Njegov umorni i spori korak,

Podignuti nogavica u vunenim čarapama,

Vuče se.

Crne oči njegove,

Duge noći sa sobom nosile su ružne snove.

U dane stare život mu suze dade,

Ukrade mu blago najveće,

Kćerku milu Mariju,

Ni to mu ne bude dosta pa mu sa sobom odvede,

Sestru i jedinog brata.

Nije želio da budemo na mjestima,

Koje je njegov plač obišao,

Plakao je skriven među nama živima,

Ali je opet bio sam.

Uvijek su ga pratile njene mile mladelačke oči,

Ona živa rana,

Djeteta mu draga.

Želio je umrijeti, 

Da iščupa tu njenu sjenu što ga je pratila,

Jer je samo tako znao da će je moći vidjeti.

Ruke su mu danas skrištene i spokojne,

Prazne od zla i dobra, radosti i tuge.

Otišle su samotne,

Nikomu dužne i bespomoćne,

Onamo gdje nitko od nas neće ništa ponijeti.

Dvadeset godina kasnije,

Kuda da mi suzno oko gleda?

Ja bi htjela s njega obrisati suze,

Al' tko će meni umjesto njih,

Vratiti drage moje.

Nitko! Nitko, sve je svelo

Što je moju radost činilo.

Ja sam svoje sretno doba,

U hladan grob zakopala.

Srce svoje, tetku svoju.

Dva cvjeta, dva brata

Od kojeg sam jednog djedom zvala.

Tetku staru, uvijek dobru i blagu.

Od jutra do noći,

Sumorna me tuga mori,

Iz srca zovem svoje mile,

Ali ni jedno ne progovara.

Oj Žegaru, selo moje

Što si tako sjetan, tužan bolan jako?

Jednu mi staricu čuvaj,

Puno je godina na njenom licu.

Njenu sobu još samo kazaljke poznaju.

U crnoj marami pred Bogom stoji

Izboranih ruku u samoći,

Često krunicu moli.

Ne pita je sudbina već odvano ništa.

Još malo pa će kazaljke pokazati vrijeme

Za počinak u postelju hladnu.

Sklopit će ona oči sa jednom željom,

Za kojom čezne danima i noćima.

Da kćerku vidi,da je zagrli.

Sve je tužno... selo moje

Ostalo si kao siroče,

Kao i ja s kamenom u grudima

Iz tebe sam otišla.