Bog me učinio dostojnom da te upoznam,
I sad postojim tu pred tobom.
Dopuštam svojoj zaljubljenosti,
Da biva obavijena velom tuđih pogleda,
Između kojih se miluju naši.
Svijet se rađa i nestaje,
Pusti da traje dok traje
Ja, ti nas dvoje.
Radujem se našem ponovnom susretu,
Oblikujem te u svojoj mašti,
A ti skrivaš sve što bi mogao skriti u uniformi,
Osim svojih očiju.
U njima dopuštaš da gubim dah,
Svoj život, svoju dušu,
Sve što od moga tjela postaje opipljivo
Tvojoj strasti.
Zar me sudbina htjela zavesti u sjeni istog vam imena?
Mogu li samo jednom svoju slutnju prodati,
Za tvoju naklonost i poljubac.
Želim poći s tobom u izazov i primiti tvoju ruku.
Što me najviše boli izgubljenost,
Koju ću pronaći kad izgubim tebe,
Kao što sam izgubila njega.
A htjela bi se u tmini,
Prepustiti naručju tvome,
Zamotati se u njega,
Pa neka me grijesi i osude tlače,
Neka mi bol i patnja
Kćeri budu.
Toliko riječi još želim utopiti
O tebi u ovoj pjesmi,
Ali svaku sebično čuvam,
Kao naše prve poglede.
Nema komentara:
Objavi komentar