Noćne maglena zavjese,
Padaju na moje mokre kose.
Odavno nisam plakala za nama.
Okrutna svjetla tuge trepere,
Iznad moje duše.
Noć bez zvijezda tone.
Izgara bol na većem plamenu od sebe.
Sretne zore su daleko,
Ne mogu ih dočekati,
U maglama njihovim skrivaš se.
Darujem srcu svome,
Svaku svoju,
Sad potisnutu misao mašte,
Da uplovi sretno u snove,
I njima me cjelu obavije,
Da se više nikad ne probudim.
Ne mogu se sad otrgnuti iz života,
Koji me sa ovakvom sudbinom veže.
Skrivam suze sa željom,
Da mi se ne vide tragovi na licu,
Od borbe u noći.
O, kako samo osjećam tvoju blizinu,
I dah prošlosti kako za vratom grije moje obraze.
Noćas su sjene mojih osjećaja ostale uplakane,
U svojoj samoći zaboravljene,
U tihoj modroj zori bez imalo svjetlosti.
Nema komentara:
Objavi komentar