Prolaze dani kao izgubljenje ceste,
Ali u svakom od njih moja mašta čini sunce.
Bilo je to u suton ljetni,
Kada si pokucao na vrata moga srca,
Baš ovoga mjeseca.
Grlili smo iste poglede i ljubili iste okuse,
Udružili smo nježnost i dodire.
Prošla je jedna noć kao treptaj,
U kojem čovjek doživi vječnost.
Kuda da idem u samoći promrzlog jutra,
Sad kad je na sve pao snijeg,
U nama i izvan nas.
Ne dam nebu da izbriše moju čežnju za tobom,
Jedino te mogu zagrliti riječima,
U ovoj svojoj tišini.
Mogu svjedočiti samo daljinama i ničim više.
U meni umire svaki žar.
Glazba koju čujem u vjetrovima straha,
Išarane su istine misli,
Da nikad nećemo biti jedno pored drugoga,
Nećemo nikad zagrliti sutra,
Jer ne postoji više ulica u koju sam mislila da skrenemo.
Sa onim uzarenim obećanjima, nikad.
Zaboravi ili me ponovno udahni u postojanje,
Jer ja sam tek prolazna stanica,
A tko si ti istino moja?
Nema komentara:
Objavi komentar