Nema te u danima mog novog življenja.
Samo te u kišama tako rijetko prisutnim vidim.
Pletem sreću bez igala,
Bez diranja, u sjećanja buduća,
Ništa stvarno se ne događa,
To samo je prosuta zvjezdana prašina.
Nedostaju mi tvoja pjanstva,
U melodijama svakog noćnog vjetra.
I okus usana koje samo s kraja osmjeh puste,
Pa se skrivaju maglovito i na uho mi šapći tiho.
Nema mi druge, ne mogu da podupirem ruševine,
Nove na njima teško izgrađujem.
Vlasnica sam tog tajanstvenog otoka,
Na kojem je zbirka starih fotografija,
Obilazi ga jos samo nevidljiva sjena moje ljubavi,
Koja je umrla.
Ne tražim više obile u zvijezdama,
Ni tiha šaputanja u noćima.
Čak ni dodire u bezličnim vjetrovima.
Samo se hranim svojim pjesmama,
Bez traga dvoumljenja,
Tamo zalazim na izdisanju dana,
I živim svoje utočište.
Nema komentara:
Objavi komentar