Oni što zauvijek odlaze,
Žele da shvatimo njihovu tišinu.
Zato što je jesen optočena kišom,
I tvojim teškim pogledom prema meni.
Suza blista i luta,
Ali uvijek ista,
Za one koji odlaze vječno,
Za one koji nas mrze,
Ali žive jer nam znače.
U duši tuga i jad,
Ne pišem više ni za tebe,ni za sebe,
Nikog.
Kad mržnja u srž me pogodi,
Kome da kažem da je umanjim,
Na pustoj sekundi u noći,
Moram razapeti svoja jedra,
Pred nesretnim očima svog života,
Nagovještavajući svoju sreću,
Neprijateljima želeći bol u duši,
I u srcu smrt.
Nema komentara:
Objavi komentar