Gospodarice

 

Ne znam više ni plakati,

Samo rukama obuhvatim koljena,

I lagano se njišem.

Razmišljem koliko sam toga izgubila?

Kiša pada jugovi pušu,

Ne vidim ništa unaprijed,

Samo drugome se predajem,

Ovo vrijeme prešućujem.

Nisam ja tako lijepa,

I nisu mi oči tako zelene,

Koliko sam nesretnoj sudbini,

Šetaću običnom pažnju privukla.

Pa bježim skupa s njom,

Kroz prazninu,

I dotičem smrznuto cvijeće,

Uz put koji vodi u propast.

Silovito i čedno,

 Želi da putujem otvorene duše,

Neda da u nju bacim svjetli tračak,

Jedne lijepe uspomene.

Da je skrijem kao daleki mjesec sebe za oblake.

Daj mi malo tišine sudbino,

Ti lahoru sa dalekih njiva života.

Daj da mi vjetar njegovih zagrljaja rane ljubi,

Neka ostavi svoje tople ruke u mome krilu,

Kad zaspem da s njima skine mi s lica,

Umorne godine,nade i maglovita jutra.

Pusti da najdrazoj svojoj vrati krilo,

Koje je slomio,

Da zajedno mogu opet letjeti.

Gospodarice,

Primiču se godine duge,

Život s njima svakim danom kraći je,

Neka ti ne smetaju moje želje,

Ispuni ih jednom,

Uvijek su iste!

Večeras je vaš pjesnik posebno tužan... :(