Lika i Magla

Nadvila se gusta magla iznad obzora,
Prekrila Liku u ruho sivila,
Tiho i necujno je plakala,
Suzama vlažnih, hladnih kapljica,
Lika ju je nježno grlila.

Zavijanjem vukova tiho joj je zborila.
Tamna noc ruke joj je pružila,
Njezino hladno lice je ljubila.
Niti vjetra nosile su zvuk sa zvona iz daljina,
Spajajuci svoje note,
S lickim tamburicama.
Melodijom nošenom preko gora,
Kao dvije zabranjene duše
Što se vole,
Zarobljeni u trenutku sudbine,
Dijeleci svoje osjecaje,
Možda se više nikad nece sresti,
Dotaknuti gledati i osjecati,

I podijeliti taj trenutak spoja.
Trenutak njihovog posljednjeg susreta.
Bile su tu,
Jedno nasuprot drugog,
Ravnopravni i sjetni,
Ranjivi i svjesni,
Znajuci da sutra sve ce biti uspomena,
Što ostavlja gorak trag
Nakon svitanja.

No,
Možda ce se opet sresti
Jedne noci,
Kad vjetar s Gacke
Zasvira njihov valcer,
Lišen crnim vjetrom
Što sa neba prostrije.
Kad jesen lišcem pokrije svoje staze,
Prepoznat ce se,
Bez obzira koliko prošlo godina,
Koliko stoljeca,
Razlika i promjena,
Ostat ce uvijek
Ista iskra pogleda...
Koja se nikad ne zaboravlja.