Nestajanje

 

Popucale su niti tek isprepletene,

Između moje i tvoje stvarnosti.

Znaš li samo kako je meni,

Udahnuti pepeo nakon svakog tvog odlaska,

I kako je ostati iza zaključani vrata,

Dok me miris tame i samoće sustiže,

Svakim novim treptajima.

Možda naše lađe ipak trebaju biti usidrene u snovima,

Jer preduboki su oceni za bisere.

Preumorna jedra za nove oluje.

A za mene ne brini,

Jer i tako nikad nećeš saznati ,

Za razbijene djelove moje duše.

Kako je meni noćas sklupčanoj i samoj u postelji,

Dok brojim zvijezde u nekim prošlim noćima.

Vrisak sumnje prijeti mojim snovima,

I otvara vrata nemirima.

Neće moja šutnja ukloniti maskirane zidove,

Niti će plač isušiti poglede u mraku.

Tek izdah nestajanja bi me spasio.

Tamo se kriju odgovori na sva moja pitanja.

Moram umirjeti da bi se opet rodila

I pronasla svoje izgubljene osmjehe,

Koji čuče u redovima davno ispisanih tajni.

Da li je moja sreća s tobom?

Nedostajanje,

To je sada jedina prepreka da zaspem.

Nedostaje mi tvoj zagrljaj i poljubac,

Prije nego se prepustim savršenim simfonijama mira.

Tvoja slika oživljava moje već sada teške osjećaje,

I potapa dušu da osjeti njihovu gorčinu.