Ne primjećujem ljude, ni stabla, ni putove,
Samo sanjam snove o ljubavi,
Misleći da se sreća skriva baš tu negdje.
Vidim samo daljinu,
Planinu uzdigla se iznad sela,
I prkosi ludom vjetru.
Svuda oko mene snježni sjaj,
A tišina nestala s mjesecom u noći.
Vrijeme je samo položilo karte,
Odgovore i odluke.
Možda nisam više ni sama dio sebe,
Al duša je ovdje.
Nosi onaj isti snježni plašt,
Jednako zaljubljena.
Čak i ako pronađe,
Pravi pravac svog vjetra,
To će biti varka.
Voli kad leti u svoje mašte,
Ne kraj ime ne vidi,
A ne želi da sleti.
Polako prolazi naša mladost,
Nečujno zauvijek odlazi,
Zalud svi ti naši uzdasi, osmjesi i suze.
Ostaje samo ruka da krade riječi sjećanju,
Da o njima piše, da se ne otme zaboravu.
Nema komentara:
Objavi komentar