Boje su nešto nježnije danas,
U mom srcu nema im imena.
Ali čežnja i slutnja imaju svoj osjećaj,
Dolaze polako neprimjetno,
Sa snovima kroz dugačke staze
Na moje nesretno lice.
Sanjala sam te noćas ispod smrznuti breza
I sjetnim pogledom sakupljala daljinu.
Hladna su moja sjećanja,
Ledi im se odraz u ogledalu.
Zar snovi mogu lagati?
Ne?
Drhtaj poslije njih u tijelu ih odaje,
Da dah si iznad mojih usana i kad nisi sa mnom.
Miris tuge blijedi po koritu jučerašnjih, rijeka suza.
Ne umire ružmarin,
Ne umire ljubav koju dišemo,
U ponekad zamagljenim istinama.
Ti varaš istine i nas.
U njoj sam tvoja nevjenčana vječnost.
Čitaš moju pjesmu kako bi nahranio dušu,
Ispred zamišljenh svjedoka,
Ljubeći me i grleći kao nekad,
Na ulicama moga grada.
Ali ostaše samo propali koraci,
Moji i tvoji,
Na praznoj cesti za nigdje,
I neka izgubljena sjena bez imena,
Pratila je zaboravljeno vrijeme,
Na putu za zaborav,
Jedino je kiša imala miris prošlosti,
I okus od sutra.
Nema komentara:
Objavi komentar