Bješe Božiji sluga

Don Mile Ivančić

Mirno izađoh iz postelje.

Otvori prozor svoje sobe.

Zvono Zavaljske crkve rasplovi noć,

Odzvanja jutarnjica.

Pogled mi se pruži preko polja,

Spusti se na Plješevicu i njenu sestru žutu crkvicu.

U njoj vjeru propovjedaše,

Od naroda svog,čovjek dobar.

Vjernost Bogu pokaza,

Za sve godine svoga služenja.

Da razlikuje među mnogima puteve ljubavi i mira.

I ne dozvoli tiraninu da ga u slugu svoga pretvori,

Ili da lice svoje podmetne udarcima mržnje i taštine.

Ne imade počasne stražare,

Osim svojih župljana koji svake nedjelje idu u crkvu,

Da s njim skupa Boga slave.

Na blagdan Velike Gospe,

Svi znamo da je slavlje kod Don Mile,

On nas uvijek dočeka radosno,

Raširenih ruku,

Iz njegovih se vrčeva najbolje vino popi.

Nema čovjeka koji ne bih o njemu prozborio,

Riječ hvale.

I opet iznova bijedno biće,

Dušom bogato,

Kobne noći napadoše Jude izdajnici,

I ubiše svog brata za par srebrenjaka.

Na put ga ispratiše dobra djela njegova,

I začuh glas kako mu govori:

"Gledaj mojim očima,

Dotakni nebo osmjehom,

Tebe nije nikad ni bilo...

Samo ja.

Tvoj Bog.

Još nesvjesni da za svaki grijeh kazna se sprema,

A savjest kuca i na tijelo koje srca nema.