Prašnjava dvorana.
Ona ga čeka.
On dolazi.
Nudi joj poljubac kao nekad.
Ali ona okreće lice i govori,
Kasno je!
Prekasno!
Da ti kažem da te volim!
I sa tom jednom riječju,
Skratim tisuće misli,
Što nemam snage za reći.
Samo sam ja ostala sama u noći,
Kad si me ostavio zbog nje.
A sad me tražiš.
On jedva progovori,
U mom životu sad je sve prekasno,
Pa se pitam čemu? Zašto?
Sve ove godine si bila pored mene nasmijana,
A ja sam te uvijek tjerao od sebe,
Zbog neke druge i alkohola.
Svratio je u obližnji kafić,
Naslonio se o šank,
Bile su mu suzne oči,
Gledajući pijana bića od sreće,
Ustreptala.
A bile su mu ruke tužne,
U moru drugih ispruženih nebu,
Svjesno stavljene u džep.
Znao je da je bio gad,
Ali opet bih da joj pjeva za oprost,
I napuklu šansu,
Gdje slova su tiha,
Na pola stiha,
Rasplaču mjesec.
Nema komentara:
Objavi komentar