Ćutanje

Ćutala je krila od svih od sebe,

Kako je duboko u noći,

Obgrle stare uspomene,

Te kako kanu niz obraze.

Ćutala je iako je znala da će doći,

Tako su joj prorekli,

Osjećala je već sad,

Kako udiše njegov miris.

Rano ujutro udiše zrak,

Minulog lipnja.

Dok se lagano na putu,

 Da mu kaže da ga ne voli,

Križa svoje laži po ruci.

Priča ona zaneseno,

Kako je život težak,

Da ima dana kada su noći draže.

Priča baš kao da sanja,

O nekom njemu i njoj,

Kako se nadala,

Kad se ne zakuneš na ljubav,

I kad umreš prije umiranja.

Smješi se ona i krije oči,

Da ne vide ljudi kako plače.