Isprekidani horizonti.
Ta svilenkasta nit koja me hipnotizira.
To je sve što je ostalo u životu,
Ovog ludog pjesnika.
"Treba znati živjeti"
Nasmiješi se toj životnoj filozofiji koju sjena prati.
Kažeš da me poznaješ.
Svaku moju bol i strah.
O,ženo da li si sigurna?
Da,znam da si me rodila,
Vjeruj mi to ništa ne mjenja.
Sjedi, zažmiri.
Jer ako me pogledaš oslijepit ćeš od mog bola.
Grijeh tvoj i grijeh očev nosim na ne jakim ramenima.
Kao crvenu maramu,
Ogrnem ga suptilno oko vrata,
Onda se poput dame šetam ulicama ovog grada.
Više vas ne proklinjem roditelji moji.
Noćas samo olako postajem robinja svojih vlastiti misli.
Završavam svoju krvavu večernju bajku,
Njedrima ispisanu.
Prohladni eho...
Po meni ovaplotava slova nezaboravljenog mi imena
Jasmina...
Moje želje olako shvatate.
Moje snove jeftino prodajete.
Šta sam ja?
Dio djela misterije,
Sa česticama vašeg nemorala.
I dalje valjam svoj život bez postojećih materijala.
Moja priznanja pred sudom vašim,
Samo osude dobivaju.
Moje molbe su samo eho.
Zakletva.
Kletva.
Opravdanje.
Zatvorena vrata.
Vratite se još samo jednom u vlak,
Koji vodi putanjam mojih misli.
A vi samo stojite i nijemo zurite.
Grešku priznajete.
Duhovno umirete.
Na koljena padate.
Ali sad kasno je.
Budim se i shvatam da umijem da lebdim,sama i bez vas.
Prizor je zaista komičan,sretno tragičan.
Nema komentara:
Objavi komentar