Jutros pronađoh rastrgane ruže u svom vrtu.
To se vjetar noćas silovito,
Nestašno osjećajima igrao.
I njihove ljubavi posvuda razbacao.
Lijep mi dar ostavio,
Ali mrtav.
Jer ni kapi neba,
Ni sunčev ognjev,
Ni jutra rosna, ne bude ih.
I oni ne plešu u pjevu tvoga glasa,
Niti se srame tvog vihora,
Što nekoć im je haljine dizao.
Uzmem jednu od njih,
Nježno je držeći uz lice,
Dok gledam negdje u daljinu,
Suza je kapnula.
Daleko negdje živi jedan čovjek,
Koji nije htio ljubav da vrati.
Zato svira da ga želja mine,
Da oživi uspomene,
I njene kose opet zamrsi.
Nema komentara:
Objavi komentar