Kad bi rijeci bile djela

 

Suzo umorna,

ni ti više nećeš da mi lice umivaš,

Pogledi te moji tužni zovu,

da razbistriš im tugu...

Srce moje ranjeno,

ni ti više ne želiš kucati,

a nema ga,nema i on negdje boluje sam,

i ne zna da još uvijek živiš za njega.

Moja ljubav i ja vezani smo okovima nepravde,

čekamo,

da životna voda donese pravdu u bocu,

kao slamku za spas.

Poput mrava,među oštrim hridima,

borim se za kap tvoje ljubavi u moru njenih laži,

i mržnju koju nam nanosi...

Najljepše u meni koje postaješ i ostaješ u meni,

budi mi dobro,neka te krilo Božije štiti,

dok ne prođu ovi nemiri.

Svake noći čujem zvuk tvojih koraka,

u snovima svojim,

i znam da postojimo bar u njima...