Ko lancun natopljen morem,
Slanim,tako i duša moja,
Natopljena tugom i nepobjedivim
Bolom.
Bježim iz stvarnosti u
Snove,mislim bit će mi lakše,
Kad tamo opet ti.
Kako već misli da sputam,
Da o tebi ne sanjare,kad
Zanesena u svijetu svom
Vidim tebe pokraj sebe.
Ispuni mi tu želju,pa makar
I u snovima,bit će ti zahvalne oči,
Jedino tad neće biti mokre od suza.
Dopusti još večeras da volimo se
U snu,da sutra se budim s osmjehom
Sretnim,što sreću nema.
Nema komentara:
Objavi komentar