Duša mi je umorna od sjaja,
Sutrašnjih snova.
Jer ono što je ostalo u svijetu,
Sretni su dani koji su mi gledali u oči.
Bila je istina koja boli,
Znam samo da je kraj,po tome što se
Zvijezde razmiču i nebo počinje da plače.
A nada mala zraka u tajni velikog srca.
Uporno sam dizala oči prema onoj,
Zamišljenoj zvijezdi,kao zvijezdi
Bezimenog nadanja.
I zato ću uvijek u ovo doba godine
Prisjećati se te gorke istine.
Stajala sam ranjena,a pored mene čovjek nepoznat.
Taj nepoznat čovjek biješe moja okamenjena misao,
Koja je ostala nedorečena u mraku.
Nosim ti u dlanu svoju zahvalu za sve,
Što si učinila za mene,i jedno sjećanje
Na tebe za pamćenje.
Nema komentara:
Objavi komentar