Stari most

Sjedim pored starog mosta,

I gledam kako rijeka protječe,
Ispod njega...

Nadajući se,

Da će i moja tuga,

Proći ispod mene i otići nekud...

U nepovrat...

Osjećam proljeće kako se budi,

Po tome što mirišu jorgovani,

I rađaju se nove ljubavi.

Tijelo moje osjeća,
Samo tvoje mirise i dodire,

A duša,

 Ljubav tvoju,
 Koja nikad ne zastarijeva,

Uvijek nova,

Prva i zadnja,

Nikad ne zaboravljena....

Zemlja ne može da upije rijeku,

Sunce ne grije tako jako,
Da je nestane,

A stari most ne može više stajati,

Bacit će se u krilo rijeci,

I zauvijek otići s njom...

Riječi utjehe,

Nikako da zaustave moje suze,

Ti nikako da dođeš i opet me voliš,

Da prestanu vječno teći.

A ja ne mogu više stajati,

Samoća i želja da budemo zajedno,

 U valovima nailaze,

Ne mogu se obraniti.

Bacit ću se u naručje tuge,

U njen zid se upiti i nestati...

Negdje sa ostavljenim dušama,

I starim mostom.

Nadam se,da će se on jednom pružiti,
Između nas,

A iznad svih nedaća naše ljubavi,

Jer je on naša sudbina,

On će nas opet povezati.

Moramo obrisati naše suze,

Pretvorene u rijeku,

Koja sada teče ispod njega

I pustiti sudbini,

Da učini svoje...