Dopusti mi živote pravo na još jednu,
Želju,onu koja nema cijenu.
Daj mi danju sretan dan,a
Noću miran san.
Ne želim misliti na okrutnosti
Koje mi pruža ruka sudbine,
Na tvrdom dlanu stvarnosti,
Od koje ne mogu pobjeći.
Pravi se da ti je bar malo stalo,
Da naš svijet ne bude srušen,
Koji smo s razlogom izgradili.
Do jučer smo imali smisao za njega,
I znali smo za koga živimo,
A danas je došlo vrijeme uništenje
Svega onoga što stvori ljudsko srce.
Hodam ulicom razočarenja,
Pod prigušenom rasvijetom nada,
I vjerujem da ću doći do jezera
Pavde da smaknem ovaj mrak.
Nema više dobre prijateljske
Ruke,ni najmiliji,ostala je samo
Hladan bolesnički krevet i
Jaka želja za životom.
Misao je duboka,uistinu ranjiva
Iza nje krije se nešto,što ljudi
Osjećaju od kad misle,a to je
Bol.
Ovaj osjećaj navede me na
Neočekivan razgovor sa sudbinom,
Od koje opet ne mogu pobjeći,
Međutim zamjenilo ga je nešto,
Nenadano,zrelo i tužno.
Da li ću opet biti sretna,
Ako sam ikad bila sretna??
Nema komentara:
Objavi komentar