Nemoc duse

Kad spusti se noć,

Tuga me zagrli,

I život stane...

Pokušavam ti reći,

Kako da ti pomognem,

Ali moje riječi ne dopiru do tebe.

Tada zaboravim uzeti dah,

A srce zadrhti kao zadnji put,

Zašto ne želiš da me slušaš?
Želim ti dobro i samo te volim.

Kad umoran od svega zaplačeš,

Ruka će te moja,

 Nježno tapšati po ramenu.

U nijemoj šutnji,

I dalje ću biti pored tebe,

Poput nevidljive niti,
Isplitaću praznine zla,
Svojom ljubavlju i brigom,

Da ne upadneš u njih,

Dok životom budeš hodio.

Dok proljeće se budi,

I ljeta pale,

A jeseni plaču,

Ja ću te čekati...