Saputanja

Moje misli sve više dusi šapću...
da se pokrenem s mjesta i vratim sebi,
jer tebe u njima nema ne šapću
ono sto srce zeli da čuje.

Čujem tvoj glas kako mi sapće duši
ne daj se, jos malo... a to malo tako puno toga

U snu nekad mi u uhu sapćeš da spavam da prestanem da te sanjam
dodiruješ me toplim rukama, duša počinje da se u snu smije i srce grije...
ujutro kad se probudim sve  nestalo samo tragovi stope po duši
koje sapuću ne daj se i ja želim tebe...
Novi dan i moja duša opet luta, cijela dan sebe traži
dok se tvoje šaptanje ponovo ne pojavi i možda pravi dodir jednog dana osjeti...