Plavetnoj samoci

Noć je dahnula u svjetiljke.

Pusto je i vlada mrtva tišina.

Samo je kapija od tvoga dvorišta,
Ostala otvorena,
Kao da je slutila moje korake.

Drago i jedino moje,
Želim zaspati pored tebe, 
Da zajedno sanjamo u naručju mjesečine.

Jednim pokretom svoga srca, 
Oživjeti našu ljubav,
Toplinu naše duše.

Voljeti kao nekad,
Bez kraja,
Bez prestanka.

Dopusti da moje ruke,
Nježno miluju tvoje lice,
Dok čekam zoru, 
Da nam se tjela gube u postelji sjećanja, 
Dok ti šapćem riječi koje ne smijem ponoviti.

Kao da svaki čas život dajem.

Ne moraš biti pored mene, 
Ne moraš biti sam, 
Bitno je da si tu.

Da te moj pogled grije,
Zaboravljajući svo zlo koje nas je pratilo.
 

Sve naše propuste i nedostatke.

Živjeti u trenutku za trenutak,
Koji je stvoren samo za nas.

Zora sviće ne mareći za čaroliju kojoj je kraj,
Dok ja bosa gazim po uskoj stazi što krivuda..