Postaje ljubavi

Lijepo je zaspati u zoru,
Nakon teške noći provedene u suzama.

Pokušavajući ispričati sebi
Kraj priče koja još traje.

Odbaciti riječi koje mi šalje srce,
I da se po njima ne vodim, 
A osluškivati ''riječi razuma''
Koji je počeo  polako da se budi.

Teško je skupiti snagu, 
Priznati sebi i ljudima,
Da nisam kriva što sam te zavoljela.

Prekrivam svoje obraze,
Hladnim rukama. 
Cijelo moje tijelo drhti,
Uzdišem duboko 
I pokušavam smiriti svoje emocije,
Koje su preplavile moje biće.

Osjećam se usamljeno,
I nadam se da će tvoja ljubav
Pronaći put do moga srca.

Volim sve što počinje sa slovom ''č'',
Zbog Čovića. 
Doživljavam ih kao pravi stan,
Mjesto gdje se ostvaruju snovi.

Sjetno se osmehujem,
Sjetivši se kako si me nježno milovao
I zvao ''Ljubice''.

To sam govorila šaptom
Jer nisam željela da me itko tako zove, 
Osim tebe,
I nitko me nije ni zvao tim nadimkom.

Ljubavi,
Znam da kad budeš jednom ovo čitao,
Da ćeš na trenutak zastati,
A ja ću osjetiti da je moja predpostavka,
Tačna.

Ti si uvijek mirisao na jasmin, 
I sad tako mirišeš.

Znam da ponekad,
Nježnim glasom izgovaraš moje ime, 
Uvjeravajući sebe 
Da to ne dolazi iz tvoga srca.

Uvijek sam željela
Da ti kažem nešto posebno, 
Da poljuljam taj tvoj zavodljivi osmjeh
Koji ti je titrao oko usana.

Ali ga se sjećam, 
Kao što se svega ostalog sjećam.