Čeznja me razdire, u grudima me steže,
Kao da će isčupati onaj dio moje duše što još vjeruje
Tvojim dolascima.
Čežnja se uvukla u dušu, gospodari mojim srcem,
Plače mojim suzama.
Pretvara me u bolesnika.
Bolesnika, čiji jedini lijek je tvoj dolazak.
Iskren, sa isprikom ili bez nje, samo da si tu.
Dodir ti želim osjetiti, dah topline neka mi ugrije hladne ruke.
Jedna nosi tvoje ime, druga tvoje prezime...
Tvoje "Volim te" ne liči na uzvik,
Na iskreni krik srca punog čežnje i ljubavi.
Tek, razum će te nadvladati, znam sigurno,osjećam to,
Vratit ćeš se, prije našeg susreta,
Negdje na pola puta izmedju Nikuda i Nigdje...
A ja ću čekati, uvijena u svoju čežnju,
Zamišljajući kako me istom silinom ljubiš i istim mi snovima uzvraćaš....
Čekati i vjerovati....zaklela sam ti se na vjernost i povjerenje.
A svoje zakletve uvijek izvršavam.
Ne, ovaj put ne idem dalje.
Neka mojih hladnih ruku, srce je vrelo,
Ugrijat će ih, duša je topla, dat će im snagu.
Ako i ne dođeš, ostaje nada, kao jedina slamka spasa.
Nada, koja nikada ne umire i čežnja,
Koja se sa tom nadom smjenjuje.
Nema komentara:
Objavi komentar