Crni jelen

Gdje si sad moj crni jelene?

Tragove su ti zameli bjeli snjegovi...

U šumi kraj dva jablana,

Gori vatra,plamenom crvenim...

Kraj nje leži košuta tvoja,

Brige su joj crnje od noći.

Da je možeš barem čuti,

Možda bi joj bilo lakše,

Odnijeo bi teško breme,

Što leži joj na duši...

Vjetar snažan kroz noć donese krik,

Odveli su crnog jelena!

Košuta njegova poče da trči,

Nogicama kroz duboki snjeg,

Dodirivala je kamenje i stijenje,

Samo da stigne na vrijeme..

Iznenada je zaustavi šumska vila,

Kraj ledenog izvora...

"Ne žuri nesretnice,

Dušu su mu zarobili vračari,

Oni ga sad nose zloj srni.

Vodom će ja svojom ona pojiti,

Za tobom više neće žednjeti.

Cvijećem će je kititi neće te se više

Sjećati..."

Košuta nadvi lice,

Nad izvorom ledenim,

I ostavi u njemu riječicu svojih

Toplih suza...

Zaspa to veče,umorna od tuge,

Usnu divan san,

Kako opet ljubi svog jelena,

I njihovoj ljubavi ne nazire se kraj...

Probudi je slavuj zorom ranom,

Reče tiho nebu visokom...

Iste su na oči,

U mojima je on,

A u njegovima sam ja,

Ni jedna srna ne može me

Izbrisati iz njegovog pogleda...

Kad pahulje počmu da viju u tami,

A vjetar hladni

Riječi ti moje daljinom ponese,

Znaj da ti tada dajem cijelu

SEBE!