Želim ti konačno glasom nepregledne čežnje ispričati istinu svog srca. Svi moji pokušaji da ti dokažem tko sam i koliko te volim na ovaj ili onaj način bili su uzaludni. Kažu da ljubav voli stihove jer pomoću njih priča,da voli suze jer pomoću njih dokazuje,da voli šutnju jer s njom čuva voljene. Sve to upravo činim ja. Šutim jer te volim i želim te sačuvati od zlih glasina i ljudi...Biješe da ljubav koja priča je lažna,a ona koja šuti je iskrena i prava.Postala sam nemoćna. Kako? Daljina je jedna nesagoriva lampa koja gori velikim plamenom između nas. Mi se samo gledamo u njenom odsjaju.čak i to ponekad ne možemo jer je toliko jaka. Ne možemo jedno do drugog. Često puta mi se čini da je sve protiv nas,čak i priroda. Gledam te sa jednog kraja svijeta pogledom ispunjenim ljubavlju i željom da te zagrlim. Ne mogu. Vidim i čujem ljude koji ti pričaju ružno o meni, i tako brišu lijepu sliku o meni koja je na počasnom mjestu u tvom životu. Kažem ti da lažu sve što kažu,žele da patimo,al jedina istina ostaje da volim te više od njih. Vidiš gdje govorim,usne svoje pomičem ali me ne čuješ i dalje misliš da su oni u pravu. da te ne volim i želim ti zlo. Počinjem plakati,dokazivati da mi je toliko teško,da ne mogu više stihovim i riječima reći ono što zaista jest.Ti me i dalje gledaš pogledom odbojnim i hladnim. Na kraju odlučim da šutim,i čekam dan kada ćeš me opet vidjeti gdje bez riječi sjedim i čekam te sa suzama u očima...
Nema komentara:
Objavi komentar