Njih dvoje

Iz šume u starom selu,
Počeše nježna predvečerja, 
Nestadoše riječi, nestadoše ruke
Samo majka osta da čeka.

Uokolo tama i noć, 
Stišava se vjetar,
Čovići opustješe kao da nisu nikad ni postojali.

Ona sklopi oči,
Spusti pletivo i zaplaka.

Dok daleko za njenom suzom
Gacka šumi kao glasnik neznanih obala,
Hoće li doći još uvijek se nada.

Kad eto na vrata,
Čovjeka iz njihovog kraja,
Ona reče;'' Sve zemaljske nade izmučene u grudima,
Što nedadoše mi u noći da zaspim,
Da li si mi sreo sina hoće li doći?''

Nosim ti rječi žalosne,
Sretoh ga.

Vrijeme provodi u kavanama, 
Novce troši na tambure,
A sjećanje na plave kose, 
Jedne djevojke iz Bosne.

Majka osta i dalje da čeka.

Dok lišće zoru jutrom zove,
Jedinac joj dođe.

Spusti glavu na krilo njeno,
I poče plakati.

Svirao sam majko,
I tražio u toj ženi sreću,
Sad mi osta samo harmonika i suza.

I slutio sam noćas 
Da šapnem joj riječi sanjane u samoći.

Dušo moja harmonika mi na grudima spi, 
A ruke drhte pored tipki, 
Kao da te još uvijek grle.

Prolazili su dani
i svi su mislili da je ljubav umrla, 
ali on nađe njeno pismo.

Biješe mokro od dugi jesenji kiša,
ali riječi ostadoše dovoljno jake da ih pročita. 
Zlato moje, 
put moje duše biješe obala rijeke 
odi tamo i pogledaj milo.

Tamo ćeš otkriti moj život,
moju mladost još uvijek te čeka
i sjeća se tvojih košulja, 
ispod kojih se kriju zagrljaji naši,
a otkriva ljubav.''

Zakletva osta kao zlatna slova
'' I kad ih smrt rastavi, 
ostaće njih dvoje da se vole kao duše,
tamo gdje se sunce budi kao kad su bili ljudi.''