Kad bi mogla noćas vjetrom,
Ti poslati zagrljaj da razbijem,
Samoću i tugu koja je s tobom.
Žao mi je što ti ne mogu pomoći.
Što ne mogu birati,i naći ti lijek.
Sve što osjećaš ti osjećam i ja,
Osjećam da plačeš jer i meni suze,
Sad miju lice.
Znam da želiš novu šansu od
Života,a ja je nemam i ne mogu je naći.
Mogu ti samo reći da te volim.
Ne želim gledati kako odlaziš,
A da ne znaš koliko ćeš mi,
nedostajati.
Koliko puta zemlja pruži ruke nebu,
Toliko puta nećeš biti zaboravljena.
Ima jedna istina kojoj nikad neću,
Dozvoliti da prođe kroz mene,
a to je da možda nećeš biti s nama.
Znam s tom istinom zaspivat ću,
I budit ću se, s nekim jecajem odbjeglim,
Sa riječju otetom,i mukom u duši,
Započeti novi dan.
Neizmjerno ti hvala na nesebičnoj
Ljubavi,koju si djelila,
Svoj život iskušenjima podredila
Ostala uz mene,na kraju znaj da sam ja
Uz tebe.
Ne postoje načini kojima bi ti pokazala ,
Svoju želju,da budem dobra vila
Koja će te zdravljem napojiti,nadom ispuniti,
Da si sretna kao što si jučer bila.
Oprosti mi nisam,i ne mogu biti,
Trudiću se osmjeh ti svoj ranjeni dati,
Da vidiš kako sam sretna,a najradije bi
Pobjegla od gorkih saznanja,zauvijek.
Pronaćeš me kao one noći na moru,
kao mala kad sam se izgubila,
Na stepenicama bijelim kako sjedim i čekam te
Pronaćeš me sasvim slučajno,baš kao i tad
I opet ćemo biti skupa!
 |
| Mojoj tetki... |
Nema komentara:
Objavi komentar