Krajnost svega

Zar nikad nemaš potrebu,krišom
Zaći u dušu,tamo gdje ne možeš doseći,
Vođen drugima,
Tamo gdje postojim ja.
Možda ti se čini da te previše volim,
Pa te strah te silne ljubavi,
Ali to nije znak,ni brana,
Da načiniš taj korak
I zađeš u moju dušu,
Ostaviš trajan trag,
Vječno zaliječiš napukla mjesta,
Izbrišeš prošlost koja me dotukla.
Zadrhti kao suha grana,
Ne predaj se njenim rukama.
Probudi se,probudi me.
I nemojmo ići mislima na ona mjesta,
Koja nećemo razumjeti,
Koja će nas rastužiti.
Ne idi na ta nametnuta i uprizorena groblja,
I ne sahranjuj našu sudbinu,
Koja još nije počela živjeti.
Zagrli me, prigrli me,
Srasti sa mnom u tom zagrljaju,
Navikni se na mene,
Na dušu moju.
Sviju polako ispratim,
A onda počnem gorko i bespomoćno,
Plakati!
Krici se moji upijaju u zidove,
Iz kojih nikad više neće izaći…
Ne želim da vide moju bol,
Sve meni drage osobe…
Zar nikad nemaš potrebu,
Potražiti me u vjetru,vodi kamenju,
U svakom sutonu i zori,
U najvišoj gori.
Zar nemaš potrebu,
Zaći u najveće dubine mene?
Iznenadit ćeš se,
Možda tamo pronađeš sebe…