Uvijek si znao doprijeti do mene lagano i tiho,
Na prstima u srcu svoje si mjesto zauzeo,
Kao rijeka što u svoje ušće protječe,
Kao vjetar što jedrilicu okreće.
Prvi put kad sam te srela,bila sam poput srne uplašena,
Naivna, mlada i tako ranjiva.
Kao lane bez majke u divljini,
Tražeći svoje utočište da preživi.
No ti si me znao pripitomit,
Uliti dašak sigurnosti i nadu mi donijeti,
Vratiti mi osmjeh na lice kada mi je bio teško,
Pokazati izlaz iz ponora kad postane neizbježno.
Probudio si ljubav u meni...onu iskrenu i pravu.
Podario mi mnogo ljepih trenutaka kojih se ne zaboravljaju.
Naučila sam voljeti...i svoju ljubav u srcu ti čuvati.
Uvijek ti bila vjerna i odana.
I kad godine prohitre poput vlaka,
Sa sobom ponesu vagon nekadašnjih sjećanja,
Tvoje mjesto će uvijek biti prazno,
Okrunjeno samo za tebe,kao rimsko carstvo.
Nema komentara:
Objavi komentar