Prosuta osjecanja

Duša me još više zaboli,

Kad ti se iz usta otme riječ,

"Volim te još uvijek"

Onako nenadano,

Kad prevariš sam sebe,

I tuđe zabrane da me,

Ne spomeneš...

Znam i osjećam,
Da istinu oslobađaš,

Ali si opet zarobljen njenim čarima,

I čuvaš me negdje u sjećanju,

Gledajući me u dubokoj tami,

Kroz magličastu žudnju,
" Kad bih joj se opet mogao

Vratiti..."

Znaš da te volim,

Da te želim cijelim bićem svojim,

Ali tu spoznaju ona ti odnosi, 

I među nas mržnju donosi.

 Dok stoji tako između nas,

Kako je nije strah,

Da sudbinu našu neće promjenit,

Već samo svoju jos jednu laž,

U istinu pretvorit.

Da nam ne smetaju,
Sve ove godine od kad se nismo

Vidjeli i voljeli...

Ni ova hladnoća i samoća u duši.

Nije ovo samoća,

Kad u srcu postoji netko,

Tko se odmara od zaborava,

                                                                       i voli vječno...