Sve svoje riječi,ljubavne i tople,
Poklanjaš njoj,
A ja ih hladim pogledima
Sažaljivim...
Lepezom svojih dodira,
Miluješ njenu kosu u krilu,
Dok ja skupljam male sretne trenutke,
Proživljene s tobom...
Mučno ih preko lica godine nosim,
Da ne izgube žar one prave ljubavi.
Stavljam ga u plamen želje,
Da ćeš se vratiti,
A suze moje ko jesenje kiše,
Hladne i tmurne gase ga,
Ne mogu se zaustaviti.
Previše se toga skupilo...
Zorom se budiš pokraj nje,
Dušu joj darivaš svoju,
A ne znaš da je ljubav njena,
Lažna bila na početku i na kraju...
Kao svijeća topi se srce u bolu,
Jer zaista te voljeh,
I to jedina istina biješe.
A ti nikako da prepoznaš,
U svakoj mojoj riječi da si jedini,
I kad je došao kraj,
Vladala je šutnja ko zlato vrijedna,
Samo su se pogledi sreli,
Onda su ti moje oči obećale,
Da će te čekati i voljeti...
Prije nego ih sklopim,
Ne dopusti da obećanje postanu,
Pusti snovi...
Dođi i spusti svoju glavu na postelju meku,
Da ti može ruka moja milovati lice,
Usne šaptati riječi najljepše...
Što zaslužuje,izranjena ljubav naša?
Osim te čarolije da se opet
Probudimo u dvoje...
Nema komentara:
Objavi komentar